Fra Didak je volio svoj narod i vjerovao u njegove mogućnosti kao nitko drugi. Podizao je u narodu svijest o njegovim sposobnostima pokušavajući mijenjati mentalitet dotada potlačenog i utučenog naroda. S ponosom je govorio o svojoj zemlji i njezinim bogatstvima. «Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje i ako je malo ima, kao što je Hercegovina. Samo neka nije gladna ni žedna, s njom se ni Misir takmiti ne može.»

Ta ljubav prema narodu i zemlji fra Didaka, međutim, nije mogla zaslijepiti da potpuno slobodno ukaže na slabosti i pogrješke tog istog naroda. «A što je gladna, što je žedna to je opet naša krivnja t.j. naš neracionalni postupak sa šumom i gnojivom. Gola majka ne privlači sebi oblaka i bez sumnje da bi se i klimatske prilike kod nas znatno promijenile kad bi se krš pošumio.» (Iz izvještaja o radu mjesnog odbora Hrvatske narodne zajednice na Širokom Brijegu 1914.)

Znao je fra Didak vrlo dobro da su ključni uzroci lošeg gospodarskog stanja u Hercegovini ipak u njezinom zapostavljanju i eksploatiranju sa strane tuđinskih vlasti, zbog čega nije dopuštao

da se širi glas o Hercegovini kao siromašnoj zemlji. «Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da nije tako. Hercegovina je Misir, ali zbog bezdušnog postupanja vlasti, koja ovu našu lijepu zemlju eksploatira i mrcvari do zla Boga, ona je postala siromašna. Produkti koje daje Hercegovina, upravo su divni i prvorazredni, a vlasti su uzele monopol na njih i tako uz bagatelnu naplatu seljaku zaslužuju oni na njima horendne svote. Eto, to me boli, protiv toga moramo svi ustati. Jer kada bi nam plaćali pravedno naš trud, ne bi bilo siromaha u Hercegovini. »

Kakva i kolika je istinska veličina fra Didak bio i koliku je vjeru imao u sposobnosti svoga naroda, najbolje pokazuje širokobriješka bazilika koju je kao «kamenu lađu» (fra Stanko Vasilj) u iznimno teškim uvjetima gradio sa svojim narodom. Iako na njoj nije uklesao svoje ime, «Crkva Marijina uznesenja na Širokom Brijegu slika je svoga graditelja.» (dr. fra Andrija Nikić)

Fra Didak na Široki Brijeg dovodi talijanske kamenoklesare koji poučiše «pedeset osoba (čobana) klesarski i zidarski zanat tako, te ti majstori danas na svom kućnom pragu imaju svoju Ameriku naime nadnicu od - kruna.

» Svuda su traženi i potpunoma su kod nas istisnuli strance pače i same Talijane. Mnogi od njih rade u Dalmaciji, te tako sada vraćamo njima zajam.» (fra Didak Buntić)

Fra Didak se kao voditelj gradnje od samog početka, od 1905. godine, uz ostale svećeničke i profesorske dužnosti potpuno posvetio gradnji nove bazilike. Ni u vremenu spašavanja sirotinje (1917. do 1918.) niti kasnije kada je postavši provincijal otišao u Mostar graditelj ne zaboravlja svoju dragu zgradu. Kao vizionar nije se dao zaustaviti niti pokolebati kratkovidnim gledanjem nekih ljudi i zidati zgrade od kratkotrajne i časovite vrijednosti. «Zašto toliko troška krešući kvadratno kamenje?», kritizirali su neki fra Didaka kad su radovi za vrijeme I. svjetskog rata zapeli zbog nedostatka sredstava. «Ne, on nije mogao praviti obijeljenih grobova, on je pravio samo istinski čvrste i lijepe zgrade.» (dr. fra Marijan Zubac)