Osim tog grandioznog djela spašavanja izgladnjele djece, fra Didak se s istom zauzetošću trudio unaprjeđivati svoj narod i na svim drugim za život važnim razinama. Kao čovjek ispravnog prosuđivanja o realnom stanju i mogućnostima naroda opismenjivanje širokih narodnih masa smatrao je presudnim u svakom mogućem pomišljanju na neki napredak. Znao je fra Didak da ugnjetači naroda vole kad je narod nepismen, jer njime tako lakše ovladaju. I u ostvarenju tog izuzetno značajnog projekta fra Didak je imao jasnu viziju i prikladne metode:

«Trebalo je nešto odvažnije poraditi, novi način i sredstva naći, kako bi se taj mali broj pismenih povećao i pospješio. Do toga veoma uspjeloga i prokušanoga načina pokazale su nam put ove dvije misli: 1. da je svak u stanju drugoga naučiti ono, što i sam zna da se narod – masa mora što više privući i priučiti na što življe sudjelovanje i učešće u radu oko svoje vlastite prosvjete i napretka želi li se kakav znatniji u tom pogledu uspjeh polučiti, a ne, da skrštenih ruku uvijek čeka, da mu to samo vlada oli tko drugi učini. U tu svrhu naredio sam uoči glavne skupštine (god. 1910.) da svako selo osim odbornika potraži i odabere još jednu čestitu, poštenu, uz to najvještiju čitanju i pisanju osobu, koju će predsjednik ispitati, naputiti i za seoskog učitelja potvrditi.» (Iz fra Didakova izvještaja o radu Mjesnog odboraHNZ na Širokom Brijegu 1914.)

Uspjeh opismenjivanja širokih narodnih masa u Hercegovini bio je iznimno velik. «Na taj način on je kroz – godina naučio oko 1 .000 ljudi čitanju i pisanju. Da svjetski rat nije pomeo taj rad, danas u Hercegovini ne bi bilo nepismenosti, a manje bi je bilo i u ostalom našem narodu.» (dr. fra Oton Knezović)

Samo primjer Brotnja znakovito govori o tadašnjem oduševljenju i plodovima fra Didakove metode: »Zavedene su te škole i u našem rodnom mjestu u Brotnju. Poslali smo im 100 kom. početnica i 1 0 kom. abecedaraka. Poslije ljetošnjih ferja nijesmo mogli doći tamo, ali smo često u pismima apelirali na ponos i rodoljubnu svijest naših zemljaka. Obukom upravlja mladi i rodoljubni mjesni kapelan i kateketa o. fra Grgo Vasiljević, od koga, a i sa druge strane imam veoma povoljne vijesti. On mi piše: Nastavi li se kroz samu jednu godinu sa tim radom da neće biti ni jednoga nepismena u onoj prostranoj 7000 duša župi. Tamo će uspjeh biti bez sumnje vanredan, a zato jamči već i osobnost tog mladog upravitelja. (Iz fra Didakova izvještaja o radu Mjesnog odbora HNZ na Širokom Brijegu 1914.)

Fra Didakov rat nepismenosti i njegov trud oko opismenjivanja svakog čovjeka, bio star ili mlad, imućan ili siromašan, za dr. Ivu Dobržanskog je tako veliko i uspjelo djelo da je fra Didaka nazvao «čudotvorcem». Među ostalim je dodao: «Samo ovakav muž… koji si je stekao veliku ljubav i vjeru živu u narodu, mogao je da i na polju pismenosti učini onako veliko i upravo fenomenalno djelo pred kojim čovjek zapanjen od čuda stoji.»

Put do velikih fra Didakovih uspjeha na području opismenjivanja hercegovačkog naroda nije bio nimalo jednostavan. Dapače, bio je zastrt mnogim preprekama, ali ih je fra Didak ustrajno rušio: «Uza sve to u našem je učiteljskom društvu vladala malodušnost i potištenost tako, te su mnogi od njih došli predsjedniku i rekli, da se to napusti, jer da se svijet samo izruguje i njima i učenicima. Odgovor je odlučno zvonio: Stoj na mjestu i stoj nepomično; doći će vrijeme, kada će se uloge izmijeniti.» (fra Didak Buntić)

O kakvim se sve preprekama radilo piše sam fra Didak: «Bilo se je naime boriti proti neznanja i mnogih predrasuda u narodu. Tako da škola samo kvari mladež. Pa kako je bilo ratno vrijeme da se za to školuju i imena u izvještaj zavode te će napose sve one žene i djevojke koje budu znale čitati i pisati, morati ići dvoriti ranjenike i bolesne vojnike. Nadalje, pismenost vrijedi za muške kako tako, ali na što pismenost ženama?»

Upravo je fra Didakova ideja da se i žene školuju nailazila na najveći otpor u narodu. To njega, međutim, nimalo nije moglo pokolebati da ostvari svoj cilj:

«Velite, da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da uprav na to važnost polažem da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene i na kom je stupnju naobraženosti njegova žena, na tome je i ostali rod. Ne veli li i naša poslovica, da tri ugla kuće stoje na ženi, a četvrti na čovjeku. K tome je, kako vam mora biti poznato majka prvi i glavni učitelj svoga poroda, koga nitko do jedinoga Boga nadomjestiti ne može, pa čemu će majka naučiti svoju djecu, te svoje najmilije učenike, ako je i sama neznana i neuka?» (Iz fra Didakova izvještaja o radu mj. odbora HNZ na Š. Brijegu 1914.)

Da bi djevojke potaknuo da se odlučnije zauzmu oko svoga opismenjivanja, fra Didak im postavlja jasan uvjet: žele li se vjenčati moraju znati čitati i pisati.

«Za to se s potpunim pravom zahtijeva koliko od ženjenika toliko od udadbenice pismenost, jer oni stupaju u stalež u kome moraju biti ne samo roditelji i odgojitelji svoga poroda a bez znanja kome je temelj pismenost jadan je navlastito u današnje doba i kukavan takav učitelj i odgojitelj.» (fra Didak Buntić)

To je bez sumnje bilo vrlo učinkovito, jer fra Didak piše: «Ove odlučne riječi nijesu promašile svoga cilja. To se vidi iz toga, što je skoro pretežniji broj učenica nego učenika.»