Ne bojeći se za sebe niti ikakve možebitne kritike na svoj račun, fra Didak čini sve da pomogne svom narodu. Njemu je njegov narod sve i zato za nj sve čini. Kad je glad zaprijetila opstanku njegova ispaćenog i osiromašenog naroda, fra Didak diže svoj glas i poput Mojsija poduzima i za današnje vrijeme gotovo nevjerojatni egzodus onih najugroženijih, djece, iz očiglednog umiranja u sušnoj i gladnoj Hercegovini u plodnu Slavoniju. To je deset godina nakon fra Didakove smrti posvjedočio i dr. Josip Šilović, fra Didakov suradnik, predsjednik odbora za zaštitu djece poginulih vojnika Hrvatske i hrvatski ban.

Prije toga fra Didak je najprije pokušavao izmoliti pomoć kod vlasti u Sarajevu. Tako piše 1917. poglavaru Zemaljske Vlade u Sarajevu, barunu Sarkotiću:

«Ali vajme meni o čemu ja pišem i čime li Vašoj preuzvišenosti dosađujem na očigled ove goleme i posvemašnje propasti našega bijednog i siromašnog naroda. Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove bijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema.

Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korjenje i zelenu travu. I šta sad?… Kad je ovo ovako, ja Vašu preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira, ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se čuje Božji glas, te evanđelje mira i pravde za sve narode male i velike najvješćuje. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim da ćemo i tu na smilovanje naići, kad nam naša država neće i ne može pomoći. Morientes Te salutant! (Pozdravljaju te oni koji umiru!)»

Kad u Sarajevu nije pronašao sluha za patnje svoga naroda fra Didak odlazi na carski dvor u Beču, gdje nosi sedam vrsta hercegovačkog kruha: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru, da car Karlo I. (proglašen blaženim 2004.) vidi što je ovom narodu za hranu jedino ostalo. Kad ni to nije pomoglo fra Didak poduzima spasonosnu akciju zbrinjavanja (prema pisanim podacima oko 12 000 a prema neslužbenim preko 17 000) izgladnjele djece u obiteljima plodne Slavonije.

«U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i naći one koji će ih prihvatiti i za njih se brinuti graniči s biblijskim čudom mane u pustinji ili Isusovim čudesnim umnoženjem kruha da se nahrani gladno mnoštvo.» (dr. Fra Ivan Dugandžić)

Što je ta akcija značila za hercegovački narod svjedoči Ante Pandžić, jedan od djece koje je fra Didak spasio od gladi: Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću, te nadodao, nesamo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka…

Da nas Hrvata u Hercegovini ima ovoliko, treba zahvaliti fra Didaku Buntiću i njegovim pomoćnicima koji su spasili naše pređe u godinama gladi. «Tisuće, mnoge tisuće živih Hercegovaca – toliko je živih spomenika tom velikom čovjeku koji je bio i ostao utjelovljenje Hercegovine, njezine snage i njezine patnje. » (dr. fra Ivo Bagarić)